Preminuo pjesnik Meho Baraković

Meho Baraković (Foto: Haris Tucaković)

U Göteborgu je 14. 9. 2011. nakon kraće bolesti iznenada preminuo veliki bosanskohercegovački i južnoslavenski pjesnik Meho Baraković.

Rođen je 2. maja 1945. godine u Banja Luci. Školovao se u Trebinju, Dubrovniku i Sarajevu. Do 1993. je živio i radio u Trebinju, a od 1995. godine u Švedskoj.

Meho Baraković je bio izvanredan pjesnik. Na velikom anonimnom književnom konkursu Društva pisaca Göteborga, u konkurenciji 235 primljenih pjesama, 1999. godine, dobio je Prvu nagradu za poeziju na švedskom jeziku. Pjesmu je preveo Đorđe Žarković, najcjenjeniji prevodilac na švedski jezik.

Četiri zbirke poezije su mu prevedene na švedski jezik. Objavio je dvadeset i četiri knjige, od kojih se posebno izdvajaju zbirke poezije ”Homo Balcanicus” (1995.), ”Nikada nećeš razumjeti zašto sam zaljubljen u Mostar” (2000.), ”Stockholm iznutra i druge pjesme” (2005.), ”Göteborg ili ko bi rekao da je to moguće” (2007., dopunjeno izdanje 2008.) i ”Göteborg i još neke bolesti” (2010.).

Barakoviću je 2007. dodijeljena Kulturna nagrada Angereda za zbirku ”Göteborg ili ko bi rekao da je to moguće”, za njegov književni angažman i neumorno htijenje u pronalaženju književnog izraza za ratni užas i izloženost izgnanstvu, kao i sposobnost da snažno izrazi život i ljubav, bol i radost.

Meho Baraković je bio član Saveza pisaca Švedske, Društva pisaca Bosne i Hercegovine i osnivač kulturnog udruženja ”Broarna-Mostovi” Göteborg. Pored književnog rada, bavio se novinarstvom i sarađivao u brojnim listovima i časopisima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.

Haris Tucaković

(Aliji Kebi)

I Mostar
I drevni Stolac
i mirisno Trebinje
sve se to u meni
Zapisuje
i traje
kao u zemnoj školjki
plača
I Sunce
i Bol kamena
i Trn i Drača
u meni odzvanjaju
i sve to
i sve ono u meni se slama
i kroz mene
Korača
Zemlja
Hercegovina
kroz mene Korača

Nije više Trebinje ono što misliš
Sada je to prostor velikog Nesporazuma
I velikog Nesklada

Odlaskom Ravnoteže iz Grada
Odlaskom Simetrije iz Grada
Odlaskom Mirisa iz Grada

Odlaskom Ljudi iz Grada
Što je moglo ostati

I došli su Drugi Ljudi
I zasadili u sred Grada
Sadnicu Straha
I sadnicu Gorčine

I smrt se po Gradu razlila
I pokazala da ima zube
I vižlasti otrov
I potrebu za brzim i sigurnim Umnožavanjem
A Ljudi žive
I ne mogu se načuditi Smradu
Ništavnosti moja
Učini sve da Svisnem od tuge
I požude za Promjenom

Jednom ću se i ja Grade moj
Sa omčom oko vrata
Sa Metkom na sljepoočnicama
Čuditi svojoj Izdržljivosti

I neću se moći Načuditi

Ovaj prilog je takođe dostupan na jezicima: Švedski